Preponsko jahanje
U 18. veku su u Velikoj Britaniji doneti parlamentarni akti o ograđivanju javnog i privatnog zemljišta. To je primoralo lovce na lisice da koriste konje da preskaču ove ograde kako bi uspešno nastavili lov. Ubrzo je ovaj običaj izazvao takmičarski duh među lovcima i tako se razvila disciplina koju danas poznajemo pod nazivom preskakanje.
Glavni cilj ove discipline je prelaženje preko zadanih prepona (parkura) u što kraćem vremenskom periodu i sa što manjim brojem oborenih prepona. Preponski parkur je teži što su prepone više i što ih ima veći broj na manjem prostoru. Preponski nivoi su isto kao i u dresurnom jahanju postavljeni tako da konj mora dovoljno uznapredovati kako bi prešao na sledeći nivo. Tako na grand prix levelu visine prepona dostižu i do 1,60m.
Parkur s preponama može biti postavljen na travnatoj ili peščanoj podlozi, a sastoji se od 10 do 16 prepreka, koje je potrebno prijeći u zadanom redu. Uvek se koriste prepone koje se ruše ako ih konj tokom skoka zakači, a poznajemo različite tipove kao što su okseri, triple barovi, zidovi, stacionate, vodeni rov, kombinacije – dvostruke, trostruke ili višestruke, itd.
Što se tiče opreme, postoji preponsko sedlo čiji su listovi orjentisani više prema napred, te je malo pliće od dresurnog. Uzengije jahači nameštaju na kraću dužinu kako bi mogli više ustati prilikom skoka.
Pored osnovne opreme, konj na takmičenju treba da nosi posebne ingvinalne štitnike za noge koji štite tetive. Pored sedla za međunožje postoje i međunožni pojasevi koji su u sredini izduženi kako konj ne bi povredio taj deo tela prilikom skakanja prilikom savijanja prednjih nogu. Dozvoljeno je više vrsta čeljusti. Konji uglavnom nose kljove i martingale, a neki i podrepnjake.